Kritičke opaske uz prijedlog osnivanja Muzeja otpora
Nedavni policy paper udruge Mreža antifašistkinja Zagreba kojim se predlaže da Grad Zagreb osnuje Muzej otpora daje priliku da se razgovara o tome kako parlamentarna i vanparlamentarna ljevica u Hrvatskoj oblikuju rješenja putem kojih žele provoditi svoju političku agendu. Slučaj Muzeja otpora sam je po sebi prilično beznačajan, ali ilustrativan za ignoranciju potreba korisnika i manjak inovativnosti. Obrazloženje u navedenom policy paperu ukratko kaže da iako je suvremena Evropa nastala na tekovinama antifašizma (a nije), zagrebački ilegalni pokret nije adekvatno reprezentiran u postojećim muzejima. Istovremeno, brojni gradovi Evrope (daje se spisak) imaju muzeje otpora. Stoga bi i Zagreb trebao imati muzej otpora te se moli gradska uprava (naklonjena antifašističkim vrijednostima) da takav muzej zasnuje. Riječju se, međutim, ne spominje čemu bi taj muzej služio osim da ga eto ima i Zagreb kad ga već imaju Amsterdam i Lisabon.
MAZ u svojem policy paperu predlaže četiri konkretne mjere Gradu Zagrebu:
- Osnivanje javne ustanove zadužene za očuvanje, istraživanje i promicanje antifašističke baštine u Gradu Zagrebu.
- Obnova i vraćanje spomenika, spomen-ploča i drugih simbola antifašističke borbe u Zagrebu te zaštita postojeći[h].
- Organiziranje obrazovnih programa za djecu i mlade o antifašizmu i borbi protiv fašizma u Hrvatskoj te jačanje položaja istih sadržaja u školskom kurikulumu.
- Stvaranje digitalne platforme koja će omogućiti slobodan pristup informacijama o antifašističkoj baštini.
Ove mjere MAZ predlaže, kažu, »[n]a temelju istraživanja provedenog u sklopu projekta „Sjećanje za budućnost -- antifašistička baština i vrijednosti u javnom prostoru”«. Na drugom mjestu u dokumentu doznajemo da je istraživanje provedeno tako što su istraživači »pristupili [...] odgovornim osobama u institucijama koje su povijesno ili kulturno-umjetnički relevantne za fenomen pokreta otpora u Zagrebu i analizirali do koje mjere se NOP u Zagrebu pojavljivao u stalnim postavima i tematskim izložbama.« Doznajemo i da su rečene institucije Hrvatski povijesni muzej, Muzej Grada Zagreba, Muzej za umjetnost i obrt, Tehnički muzej Nikola Tesla, Hrvatski državni arhiv te Muzej suvremene umjetnosti, a da je razdoblje na koje se odnosilo istraživanje ono posljednjih 20 godina. Kao rezultat istraživanja dobili smo tablicu iz koje se vidi da su u tom periodu Hrvatski povijesni muzej i Muzej Grada Zagreba imali po jednu tematsku izložbu o NOP-u u Zagrebu, dok ostale institucije nisu imale nijednu.
Taj kvantitativni podatak nema druge funkcije osim da sablazni. Zamislite, u dvadeset godina samo dvije izložbe o zagrebačkim ilegalcima i partizanima! Kao da je to nužno loše. Ta mogla se u ovo brojanje ušuljati i izložba o partizanima iz perspektive autora poremećenih pamfleta na desničarskim web portalima. Uostalom, ako je izložba Hrvatskog povijesnog muzeja koja se ovdje broji ona o 1945. godini, onda to i nije daleko od ovog scenarija. Zašto bi sablažnjavao? Pa zato što se ne vrednuje dovoljno činjenica da je Zagreb tokom četiri godine okupacije bio -- nacistima i domaćim izdajnicima -- najnesigurniji grad u okupiranoj Evropi.
Ključno pitanje je mogu li predložene mjere tu poraznu činjenicu promijeniti. Moja je teza da ne mogu jer su autori policy papera pošli od pogrešnih pretpostavki u osmišljavanju rješenja. Pritom ne pretendiram da mogu ponuditi bolje gotovo rješenje. Logika rješenja je top→down institucionalna logika što se vidi u barem trima predloženim mjerama. Od Grada se traži da osnuje ustanovu, od Grada se traži da obnovi i zaštiti spomenike, od Grada se traži da organizira obrazovne programe za djecu i mlade. Iako to ne piše eksplicitno, jedino je logično da se ovo traži od Grada Zagreba, jer su u njegovoj ingerenciji i osnivanje javnih ustanova i spomenici u javnom prostoru i odgoj i obrazovanje na području Grada. Nejasno je tko bi trebao stvoriti digtalnu platformu »koja će omogućiti slobodan pristup informacijama o antifašističkoj spomeničkoj baštini«, ali to su mogli u sklopu projekta napraviti i sami predlagatelji, koristeći digitalnu infrastrukturu projekta Kartografija otpora ili neki od dostupnih digitalnih servisa.
Iako zagovaraju društvenu (re)valorizaciju antifašizma, mjere koje predlažu nemaju veze s društvom ni iz koje perspektive. Osim što zahtijevaju top→down institucionalne intervencije koje po definiciji nisu društvene intervencije, one ne odgovaraju na društvene potrebe. Autori policy papera oblikovali su policy polazeći od apstraktnih, štoviše aksiomatskih, pretpostavki bez da su ih istraživački (koliko nam je poznato iz policy papera) pokušali ovjeriti u društvu, dakle među budućim potencijalnim korisnicima (projektnim jezikom beneficiaries, onima koji imaju korist) predloženih intervencija. Štoviše, u prilici kada su izašli izvan okvira vlastite organizacije u strukovnu javnost krajem 2022. godine, dvije od tri stručnjakinje dale su povratnu informaciju da osnivanje novog muzeja nije [nužno] rješenje za problem izostanka javnog sjećanja na antifašistički otpor u Zagrebu.
S obzirom na to da je jedna od predloženih mjera organiziranje obrazovnih programa za djecu i mlade, minimum korektnosti bio bi provesti makar i kvantitativno istraživanje među onim društvenim skupinama koje bi ti programi zahvaćali. Osim djece i mladih, tu su i njihovi učitelji i nastavnici. Kao neposredni učesnici odgojno-obrazovnog procesa, oni su najpozvaniji dati podatke (kvalitativne i kvantitativne) na kojima bi se temeljio novi obrazovni program o antifašizmu u Zagrebu. Takav pristup ne podrazumijeva da bi ove skupine trebale određivati sadržaj obrazovnog programa -- to neka ostane prerogativ struke. Međutim, đaci i njihovi učitelji mogu dati neprocjenjivo vrijedne informacije o tome koji bi im formati odgovarali, koje metode učenja bi polučile najbolje učinke, kako bi najbolje učenici mogli biti aktivni u ovom programu, koje medije komunikacije bi se u svrhu pojačavanja ishoda programa moglo koristiti i slično. Također, s manjim grupama mogle bi se raditi pilot provedbe novog obrazovnog programa i temeljem prikupljenih povratnih informacija ga rafinirati. Povrh toga, takav pristup bio bi u skladu s postulatima kritičke pedagogije -- kojoj bi predlagatelji, kao nominalno antifašistička organizacija, morali biti skloni -- ali i sa suvremenim okvirima poput product discoveryja ili metodama oblikovanja proizvoda i usluga kao što je design thinking*.
Napravimo misaoni eksperiment. Imamo osnivanje novog muzeja za kojim ne postoji javna potreba i koji nema potencijalnu publiku, a pored toga imamo novi obavezni obrazovni program za djecu i mlade u školama kojima je osnivač Grad Zagreb. Nije teško zamisliti da u takvoj konstelaciji škole dobiju obavezu da barem jednom godišnje dovedu svoje učenike na terensku nastavu u muzej kako ovaj ne bi zjapio prazan. Svaka sličnost s idejom obaveznih ekskurzija u Vukovar ili SUBNOR-ovcima koji drže časove učenicima ne da je namjerna nego je logična. Pitanje je samo želi li MAZ zakucati posljednji čavao u kovčeg antifašističkog nasljeđa inzistiranjem na promašenoj ideji.
Alternativa postoji. Prije svega, kao što sam već rekao, na razini metode osmišljavanja rješenja. Za početak treba na razini ishoda (outcomes) definirati što znači ta prazna fraza »valorizacija antifašizma«. Na kojim se razinama može očitavati da je antifašističko nasljeđe valorizirano? Koje to društvene promjene, u kojim segmentima i ciljnim skupinama proizvodi? Iskamčiti od gradskih vlasti financijska sredstva i dozvole za osnivanje još jednog muzeja ili za ponovno postavljanje svih onih spomen ploča koje su devedesetih devastirane i nije toliki problem. Međutim, ako su muzej i spomen ploče svrha po sebi, onda na isto dođe ima li ih ili nema. No ako je ambicija stvarno proizvesti neku vrstu društvene promjene, onda mora postojati svijest da ona ne dolazi od institucija i simbola u prostoru, nego od promjene društvenih praksi. Ako je cilj valorizacija antifašističkog nasljeđa u Zagrebu -- onda to ne znači samo negdje na Trešnjevki, Gornjem ili Donjem gradu, nego i u Brezovici, Dubravi ili Vrapču. A stanovništvo perifernih gradskih općina ne može se dekretom poslati da ide razgledavati muzejske izložbe, čak i ako se učenike gradskih škola može.
Nasuprot takvim intervencijama odozgo, u suglasju s našim antifašističkim nasljeđem, ali i suvremenim praksama kritičke pedagogije ili razvoja proizvoda i usluga -- takoreći, partizanski -- bilo bi izaći u društvo, među ljude i postaviti pitanje o tome što bi njima značilo da imaju od kulturne produkcije i kulturnih institucija u svojim (mikro)lokalnim zajednicama. Donijeti u brezovice, vrapča i dubrave muzeje susjedstva, prikupljati sjećanja i baštinu odozdo. Otići, kao što sam već naveo, u škole, među đake i nastavno osoblje -- pitati ih kako oni uče, koje sadržaje konzumiraju, koje platforme koriste. A onda producirati sadržaj prilagođen njihovim konzumentskim preferencijama i platformama putem kojih komuniciraju te ih, naposljetku, pozvati da sami produciraju sadržaj. Jer ako govorimo o (re)valorizaciji, onda moramo imati na umu i dimenziju održivosti, kako se kaže u jeziku prijavnih obrazaca, beyond project period. A takva održivost ne znači da neka udruga dobiva projekt za projektom za rad na istoj temi, nego da ishodi projekta zažive u ciljnim skupinama i opstaju neovisno o institucijama koje dodjeljuju projektna sredstva.