The Future Is Unwritten

Kada je Napoleon ujahao u Jenu, Hegel je navodno rekao: »Vidio sam svjetski duh na konju!« Budući da nisu Hegel, ni naši ni svjetski mediji ne vide ništa kad pogledaju zakrčene ulice, blokirane raskrsnice i fakultete pod kontrolom studenata u brojnim gradovima Srbije. Iako masovni pokret traje već dva mjeseca, iako ga nosi agenda srodna proklamiranim vrednotama tzv. zapadnih demokracija, iako je zemlju u petak paralizirao poziv na građansku neposlušnost i na radnim mjestima (tzv. generalni štrajk), iako je režim pred kolapsom — o tome zapadni mediji ne izvještavaju. Za razliku od prosvjeda s fokusom na zaoštravanje odnosa s Rusijom, masovni pokret u Srbiji ne može se iskoristiti za vanjskopolitičke svrhe ni EU ni SAD-a. Međutim, inzistiranjem na demokratizaciji i obračunu sa sistemskom korupcijom, lako bi mogao dovesti u pitanje političke sponzore srbijanskog postsocijalističkog režima.

Post Vučić, quid?

Kako će izgledati Srbija nakon što završi ovaj pokret, ne znamo i ne možemo znati. Pišući u Porijeklu porodice, privatnog vlasništva i države o tome kako će izgledati odnosi među spolovima nakon »uklanjanja kapitalističke proizvodnje« Friedrich Engels piše:

A šta će novo doći? To će se rešiti kad poraste novo pokolenje: pokolenje muškaraca koji nikad u svom životu nisu došli u priliku da podavanje žena kupuju novcem ili drugim sredstvom socijalne moći, i pokolenje žena koje nikad nisu došle u priliku da se podaju muškarcu iz bilo kakvih drugih obzira osim istinske ljubavi, niti da ljubljenom uskrate podavanje iz straha od ekonomskih posledica. (Karl Marx, Friedrich Engels, Dela, tom 33, p. 69)

Nešto kraće i jezgrovitije istu poruku šalje i GTR-ov mural Joea Strummera na Studentskom trgu: »The future is unwritten«.

Dok je Zapad u nizu kriza — ratovi u Ukrajini i Palestini, povratak Trumpa na vlast u SAD-u, nadolazeći izbori u SR Njemačkoj — razumljivo je da mu ne odgovara žarište grassroots pokreta, na granici sa četirima postsocijalističkim članicama EU. Pritom, masovni pokret u Srbiji takav je da se na njega ne može utjecati ni izravno ni neizravno jer je širok, decentraliziran i radikalno demokratski pokret. Pritom je dosad dokazao da je izrazito otporan na vanjske utjecaje.

U zaključku svoje knjige o Aristotelu Zoran Dimić aristotelovskoj kritici podvrgava koncept stabilokracije, odnosno tendencije »velikih političkih sila da u malim zemljama, prema kojima se odnose kao prema kolonijama, instaliraju direktno ili indirektno vazalske političke režime« kojima toleriraju nedemokratičnost i autoritarnost jer se »demokratske vrednosti podređuju [...] zahtevu za stabilnošću određenih zemalja.« (Dimić, Političke životinje i zveri, p. 152, 153) Kroz tu optiku, izjavi Trumpovog čovjeka za Balkan Richarda Grenella (arhivirano ovdje) nedostaje samo slogan »mir, stabilnost, Vučić«. Potonje, dakle mir i stabilnost, predsjednik Republike Srbije i drugi govornici višestruko su naglašavali na kontramitingu u Jagodini 24. 1. 2025. godine.

Pozitivna neizvjesnost

Nasuprot miru i stabilnosti, masovni pokret u Srbiji utjelovljuje bitno obilježje demokracije o kojem također piše Dimić — neizvjesnost koja proizlazi iz nestabilnosti:

Politička koncepcija koja ima za cilj da navodno uspostavi jedinstvo i stabilnost, zapravo zanemaruje bitnu promenu koja se desila sa neolitom. Sa neolitskom revolucijom je čovek prestao da se plaši nestabilnosti upravo zbog toga što je počeo da je kontroliše. (Dimić, Političke životinje i zveri, p. 151)

U čemu se ta neizvjesnost očituje? Primarno u suspenziji statusa quo ili, drugim riječima, u vanrednom stanju. Vratimo li se četvrt vijeka unatrag, na petooktobarski prevrat i njegove odjeke, treba se prisjetiti melodičnog naslova knjige beogradskog sociologa Aleksandra Molnara Sunce mita i dugačka senka Karla Šmita. Molnar je kritizirao bivšeg premijera Zorana Đinđića zbog suspenzije ustavnog poretka podsjećajući na ocjenu kontroverznog njemačkog pravnog teoretičara Carla Schimtta da je »suveren onaj tko ima moć proglašenja vanrednog stanja«. Njegova kritika ide niz liniju da je, unatoč proklamiranju liberalno-demokratskih političkih reformi Đinđić, zarad političke pragme, bio sklon suspenziji ustavnih procedura i pragmatičnim rješenjima koja su izlazila iz svih proceduralnih okvira. Isto je činio i u oblasti ekonomije, a ta praksa nije završila njegovim ubojstvom. Kako je pokazao Matija Medenica u članku »Peti oktobar i učenik koji je prevazišao učitelja«, isti se modus operandi nastavio i nakon što je na vlast 2012. godine u Srbiji došla koalicija rebrandiranih radikala i opranih socijalista.

Jedan od prosvjednika sa skupa na Slaviji 22. decembra u mikrofon televizije N1, na pitanje što očekuje od ovog pokreta, odgovorio je jezgrovito: »Šesti oktobar.« Taj metonimijski datum odnosi se na lustraciju suradnika Miloševićevog režima iz devedesetih, a protokom vremena obuhvaća i suradnike režima koji je na vlasti od 2012. godine do danas. Međutim, reflektiramo li s obzirom na Molnarovu i Medeničinu kritiku, taj »Šesti oktobar« mora značiti, povrh lustracije, raskid s politikom koncentracije moći i političke samovolje.

Decentraliziranost, depersonaliziranost i kategorijalna strogost studentskih zahtjeva za uspostavom demokratskih procedura i odgovornošću institucija države vode upravo u tom smjeru. To uzrokuje pozitivnu neizvjesnost zato što zahtijeva apsolutnu transparentnost, odgovornost i smjenjivost političke vlasti koja je uspostavljena od Petog oktobra na ovamo na upravo suprotnim principima. Petooktobarski prevrat obranio je integritet rezultata izbornog procesa, u smislu da je osigurao da na dužnost dođe onaj koji je glasovima birača izabran. »Šestooktobarska revolucija«, ako će se dogoditi, uspostavit će direktnu vezu između demokratskog elektorata i demokratskih institucija.

Ni istok, ni Zapad

Potonji imperativ izaziva sablazan u sjedištima vlasti, kako na Zapadu tako i u Moskvi. Radikalno demokratski zahtjevi vraćaju politiku na scenu javne rasprave sa koje je ta, demokratska, politika istjerana u korist ekonomskih interesa. Hoćemo li biti iskreni prema sebi, onaj democracy and freedom euroatlantskih institucija nije politički nego ekonomski. To se odnosi na uključivanje perifernih, da ne kažemo kolonijalnih, teritorija u lance vrijednosti (value chains) i lance nabave (supply chains) američke i njemačke ekonomije, nasuprot uključivanju u iste lance ruske i kineske ekonomije. Ako prihvaćamo democracy and freedom euroatlantskih tutora, onda ćemo se podčiniti njihovoj strategiji u »ekonomskom ratu« koji Zapad vodi protiv Istoka. Vrijedi, naravno, i obrat pa će tako suverenizam i tradicionalne vrijednosti u pravilu značiti potčinjavanje strategiji Istoka u istom »ekonomskom ratu«.

Pristanemo li bilo uz Istok bilo uz Zapad to znači da pristajemo na tertium non datur situaciju. A zašto bismo? Jer pristajanje na ovaj ili-ili u suštini je pristajanje na ne samo ekonomsko-političku, nego i na epistemičku kolonizaciju. Ovaj naš podunavski prostor milenijima oscilira između istoka i zapada. Na našem prostoru milenijima kontaktiraju carstva, komuniciraju kulture i spajaju se utjecaji. Drugim riječima, možda je davno propalo Rimsko carstvo, ali limes je ostao.

Zato je važna pozitivna neizvjesnost koju je iznjedrio studentski pokret. Ona ište da na vidjelo izađu pozadinske kombinacije koje vlasti imaju sa svojim stranim pokroviteljima. Te kombinacije, koje su u Novom Sadu 1. novembra ubile petnaestoro nasumičnih ljudi, iste su kombinacije koje su radnike Jure u Leskovcu dovele do toga da moraju štrajkati za osnovne higijenske uvjete na radnom mjestu. Iste su kombinacije koje su vijetnamske radnike držale zatočene u radnim logorima u Banatu. Iste su kombinacije koje će žrtvovati dolinu Jadra da bi njemačka industrija dobila svoj litij.

Implicitno, studentski pokret u Srbiji vodi prema ukidanju razdvajanja politike i ekonomije, u javnom forumu rastvara principe i mehanizme korupcije te gradi mostove preko dojučerašnjih animoziteta i nepoznavanja. Do prije koji mjesec bile su i nezamisliva scene od ponedjeljka, 20. januara, ujutro. One scene kada roditelji u dvorištima škola svojim tijelima i glasovima štite prosvjetne radnike koji su stupili u manjinski štrajk. Ili scene od subote, 25. januara, kada novosadski studenti i vojvođanski paori odigravaju dupli pas oko Žandarmerije i dovoze traktore u obranu univerzitetskog kampusa.

Budućnost, vlastoručno tvorena

Za razliku od ad hoc mobilizacije svih antimiloševićevskih snaga početkom oktobra 2000. godine, sada je u Srbiji na snazi organizacija. I to ne bilo kakva, nego samoorganizacija — stamena, pametna, decidirana, hrabra i nepokolebljiva. Ona koalicija koja je 2000. godine buknula pa se ugasila, sada je izgrađena odozdo, ima protokole, procedure i viziju bolje budućnosti. Studenti, seljaci, radnici, advokati, mali poduzetnici — u Srbiji je na ulicama narodni front i zahtijeva resetiranje sistema na fabrička podešavanja.

Zato su se uzbunili i Grenell i Zaharova, i Kremlj i Bijela kuća, i Berlin i Brisel. Zato šute i Politico i New York Times. Ovo više nije ono (tko se sjeća dijaloga iz Profesionalca). U Srbiji nisu, kao 2000. godine, na snazi dolari. Ovo nije ni Ukrajina, ni Gruzija, ni Slovačka, ni Rumunija. Ovo na ulicama Srbije je svoje, i svoju budućnost kani graditi. Zato je opasno i Istoku i Zapadu, i oligarhijama i plutokracijama. Demokracija sa ulica Srbije na putu je da dovede u pitanje temelje globalnog poretka, kategorijalne i analitičke aparate naših javnosti, ciljeve i vizije naših politika. Demokracija na ulicama Srbije opasna je jer je na limesu, na sjecištu puteva kojima se može širiti ideja novog svijeta. Ona je opasna jer više ne može biti pobijeđena: u posljednja dva mjeseca rodila se nova politička generacija, koja će graditi i sebi i nama pravedniju budućnost. Kako će ta budućnost izgledati? Vidjet ćemo kad je izgrade. Zasad znamo samo kakva neće biti. The future is unwritten.