Kakav antifašizam?

Prije četiri subote, na Trnjanskim kresovima povodom 80. godišnjice narodnog oslobođenja Zagreba, vidjeli smo na djelu ad hoc koaliciju organizatora, profesionalnih zaštitara i policije koja je ušutkala dvoje antifašističkih prosvjednika. U mjesec dana koji su prošli, osim očitovanja organizatora i pokojeg komentara na društvenim medijima, nije bilo diskusije o onome što se dogodilo. Ovaj tekst je pokušaj otvaranja nekih davno zanemarenih strateških pitanja o antifašizmu i njegovoj političkoj dimenziji

Trnjanski kresovi povodom 80. godišnjice oslobođenja Zagreba trebali su »ponovo zapali[ti] vatru otpora (…) s onim istim borbenim žarom s kojim su naše bake i djedovi ušli u Zagreb da ga oslobode od zločinačke NDH«. (MAZ 2025b) Do toga, očekivano, nije došlo. Ono o čemu se razgovaralo u danima nakon ovog događanja bilo je skidanje dvaju transparenata i privođenje jednog od posjetilaca koji su odlučili izaći na crtu anti-antifašističkoj grupi koja je došla protestirati protiv obilježavanja oslobođenja od fašizma. Kako izvještavaju Deutsche Welle (Lasić 2025) i H-alter, (Vržina 2025) ispred grupe anti-antifašista koji su došli prosvjedovati protiv proslave, stala je nekolicina posjetitelja u pokušaju da izrazi politički stav. Osoba koja je tamo stala s transparentom na kojemu je pisalo »Smrt fašizmu« udaljena je sa proslave, dok je osoba koja je držala transparent »Glupa ste grupacija, jebala vas nacija« privedena.

Na video snimcima udaljavanja i privođenja vidi se kako prema sudionicima Kresova djeluju profesionalna zaštitarska služba i policajci, dok redari iz redova organizatora sudjeluju u uklanjanju jednog od problematičnih transparenata i korigiraju ponašanje pripadnika zaštitarske službe davanjem upute da ne guraju osobu koju udaljuju sa proslave. Na drugoj video snimci, koja prikazuje privođenje, vidimo da barem jedan redar organizatora neometano prilazi policijskoj »marici« u prostoru ograđenom policijskom trakom i koji osigurava više interventnih policajaca te tamo pasivno promatra policijsko postupanje, pretpostavljam privođenje.

Da će ovaj incident ostati jedino o čemu će se, eventualno, pamtiti ugodno subotnje popodne i večer na savskom nasipu svjedoči i očitovanje koje su organizatori objavili pet dana kasnije, a u kojemu piše:

Ono što nismo uspjele osigurati je prostor posjetiocima kresova za iskazivanje mišljenja o desničarima koji su došli provocirati. Time smo ograničile izražavanje legitimnog bunta kojeg i same dijelimo i zastupamo. To je rezultat naših organizacijskih propusta i ograničenih kapaciteta, ali i odluka koje su se trebale donijeti u izrazito intenzivnoj situaciji. (MAZ 2025a)

I ne pretjerano pažljivo čitalačko oko prepoznat će kontradikciju između »borbenog žara« iz proglasa kojim je organizator pozvao na okupljanje i »ograničavanja izražavanja legitimnog bunta« zbog kojeg se post festum posipa pepelom i do kojeg je došlo jer se redarska služba pronašla nesnađenom. Takva strategija izmicanja iz neugodne situacije otvara mogućnost da se postavljaju brojna – neugodna i neugodnija – pitanja. Neugodna bi se odnosila na utvrđivanje odgovornosti za situaciju koja se te subote dogodila. Neugodnija, kojima ću se u ovom tekstu baviti, odnose se na to što je od antifašističkog aktivizma ostalo danas. Ta pitanja otkrivaju ambis između militantnog tona Proglasa te uzmicanja pred anti-antifašističkim provokatorima i koncilijantnog izručenja posjetilaca antifašističkog skupa privatnim zaštitarima i represivnom aparatu države.

Izrazito intenzivna situacija?

Prilog izrazito, kaže rječnik, znači »jasno, naglašeno, tipično«. Pridjev intenzivan, kada se koristi da opiše pojave znači jak ili snažan, a još može značiti i izražen u velikoj mjeri. Probajmo zamisliti kako bi to izgledala izrazito intenzivna situacija na Kresovima, u trenutku kada je na događanju par hiljada ljudi među kojima ima i djece. A sada iskreno odgovorimo na pitanje: je li situacija koju smo vidjeli na snimkama izrazito intenzivna?

H-alter tu izrazito intenzivnu situaciju opisuje ovako:

Vidjevši obližnji skup desničara, aktivist mirno ulijeće s transparentom “Glupa ste grupacija, jebala vas nacija” uz drugaricu koja drži natpis “Smrt fašizmu”. Redari MAZ-a ovo ocjenjuju neprihvatljivim postupkom i odvlače ih sa strane prema policajcima, a isti prvi transparent vide kao neoprostiv. Stoga momka odvode u stanicu, što je ironično uzmemo li u obzir da su za vojsku policajaca zaslužni desni političkih krugovi.

Naravno, intenzitet je relativan i subjektivan. Ne postoji općeprihvaćena skala intenziteta situacija na način na koji postoji općeprihvaćena skala intenziteta zemljotresa. Intenzitet ćemo odrediti subjektivno iz horizonta vlastitog iskustva. Stoga je moguće i sasvim razumljivo da će različite osobe različito procijeniti intenzitet neke situacije. Ipak, značenja bivaju u interakciji, u zajednici govornika jezika. Zato je važno raspravljati o kvalifikacijama i imenovanju političkih fenomena, jer smo u suprotnom u dvostrukoj opasnosti. S jedne strane da riječi potpuno izgube svoja značenja, a s druge da inflacijom teških kvalifikacija potpuno obesmislimo ikakav pokušaj političkog sporazumijevanja.

Zagreb u posljednjih četvrt stoljeća sigurno pamti situacije koje, za razliku od ove na Kresovima, jesu bile izrazito intenzivne. Pamti incidentne povorke ponosa, pamti okršaje policije i mirnih prosvjednika u Varšavskoj, pamti hapšenja feminističkih aktivistkinja na hodu za život, pamti blokade fakulteta, pamti prosvjede protiv misa za Poglavnika u Palmotićevoj. Bilo bi za razumjeti da se situacija na Kresovima kvalificira izrazito intenzivnom kada između barem dijela pobrojanih akcija i organizatora kresova ne bi bilo kadrovskog kontinuiteta. Ali taj kontinuitet postoji i ne možemo se praviti da nije tako.

Utoliko, pošteno je od MAZ-a da su u odlomku koji prethodi ovom sa izrazito intenzivnom situacijom jasno i transparentno prikazali samorazumijevanje svoje pozicije:

Naš stav jasan je i konzistentan, a to je da ne nasjedamo na provokacije i ne doprinosimo napetosti koju su Peternel i njegovi sljedbenici pokušali proizvesti, ali i da spriječimo situacije koje bi bile rizične za sigurnost skupa i njegovih sudionica/ka.

Problem je, naravno u situacijama koje bi bile rizične za sigurnost skupa i njegovih sudionika/ca. Treba li organizatore podsjetiti da su rečene sudionike/ce pozvali »ne da se sjećamo tiho, već da ponovo zapalimo vatru otpora«? Što su organizatori očekivali na skupu u čijem proglasu piše da je antifašizam »svakodnevni otpor«, zatim »glas onih koje žele ušutkati i obrana onih koje žele izbrisati« ili »birati hrabrost umjesto šutnje«? Što su organizatori očekivali nakon što su u Proglasu jasno i nedvosmisleno naglasili »da s fašizmom nema čekanja ni kalkuliranja« kao i da je fašizam »podmukao neprijatelj« koji »se mora zaustaviti čim progovori, čim se pojavi, čim digne glavu« pa prisnažili: »Svaki puta. Svuda. Bez kompromisa.« Što su učinili dvoje koji su s transparentima stali nasuprot kontrademonstranata? Pa ništa posebno, samo ono na što ih je organizator skupa pozvao. Kako su prošli? Pa tako da ih je organizator izručio represivnom aparatu.

Između akcije prosvjednika s transparentima i organizatorsko-zaštitarsko-policijske intervencije otvara se onaj ambis iz uvoda ovog teksta i pitanje što su Trnjanski Kresovi? Je li riječ o proslavi, pikniku, igrokazu ili protestu? Koji su Kresovi pravi, oni iz Proglasa ili oni iz Očitovanja?¹ Izlazi li se na Kresovima na crtu suvremenom fašizmu ili se izvodi unaprijed pripremljeni, skriptirani i pažljivo odmjereni program?

Prostor za iskazivanje mišljenja

Prosvjednica sa transparentom »Smrt fašizmu« postavila je, dok su je udaljavali, ključno pitanje: »Zašto je njihovo mišljenje bitnije od mojeg mišljenja?« Postavila ga je, međutim, na pogrešnu adresu – novinaru Z1 televizije koji ju je ispitivao zašto joj smeta press konferencija protivnika Kresova. Prava adresa za to pitanje bili bi organizatori. Odlukom da udalje posjetitelje svojeg skupa koji su na antifašističkom skupu izražavali antifašistički stav, organizatori su faktički izvršili cenzuru pozicije koju su sami zastupali u Proglasu.

Svodeći, u naknadnom Očitovanju, svoju reakciju na organizacijske propuste i ograničene kapacitete u izrazito intenzivnoj situaciji organizator je tu cenzuru potvrdio. Naime, retorička strategija posipanja pepelom i priznavanja vlastite nedoraslosti situaciji metaforička je metla koja političku dimenziju čina gura pod jednako metaforički tepih i zatvara prostor daljnjoj diskusiji.² Time »prostor za iskazivanje mišljenja« i »izražavanje legitimnog bunta« ostaje zatvoren, kao i prostor za diskusiju o svim pitanjima koja mogu premostiti ambis između borbenog žara programatskih tekstova i građanske snishodljivosti javnog djelovanja.

Probajmo napraviti misaoni eksperiment. Zamislimo situaciju u kojoj organizator ne orkestrira udaljavanje aktivista s nepoćudnim transparentima, nego stvara živi štit između policije i posjetitelja svojega skupa kako bi ovi imali priliku izgubiti se u masi od par hiljada prisutnih. Zamislimo onda da policija privede odgovorne osobe organizatora i ispiše prekršajne naloge s novčanim kaznama. Kako bi izgledalo post-kresovsko očitovanje organizatora? Kako bi izgledale naslovnice nezavisnih medija? Kakav sadržaj bi se dijelio društvenim mrežama? Koliko bi vremena bilo potrebno da se iz donacija prikupi iznos potreban za pokrivanje troška prekršajnog naloga? Što bi to, na kraju, značilo za artikulaciju antifašističkih pozicija u našoj javnosti?

Kome je antifašizam?

Organizator je udruga građana. Jedna od triju ili četiriju (uz Antifašističku ligu, Savez antifašističkih boraca i antifašista te Veterane Domovinskog rata i antifašiste) kojima je antifašizam temeljna odrednica. Uz MAZ, suorganizatori Kresova bile su još dvije organizacije srpske nacionalne manjine. Pitanje na koje već barem deset godina izbjegavamo tražiti odgovor ono je očekivanja koja imamo od udruga građana koje su odabrale baviti se antifašizmom. Ono ima i drugu stranu, a to je pitanje što uopće želimo od antifašizma i što smo antifašističkom organiziranju i udruživanju voljni dati.

Ako optiramo za teška i neugodna pitanja, onda se moramo suočiti i s političkim kapacitetom civilnog društva. U nedostatku političkih partija koje bi bile voljne primiti novu generaciju aktivista, udruge su se pojavile kao nosioci parapolitičkog organiziranja. Dio tog, parapolitičkog, aktivističkog rada prelio se u političko krilo lijevog i liberalnog civilnog društva: prvo u stranku Zagreb je NAŠ!, a zatim i u stranku Možemo!. Međutim to nije slučaj s antifašističkim organiziranjem, iako postoje kadrovska preklapanja između MAZ-a i Možemo!.

Jasno je da organizacije civilnog društva – bilo da je riječ o onima općeg tipa ili onima nacionalnih manjina – imaju vlastite motivacije bavljenja, primarno, antifašističkom baštinom. Ako već prije deset godina nije bilo jasno da takvo bavljenje antifašizmom ne čuva i političku dimenziju antifašističkog nasljeđa, nakon prošlomjesečne koalicije MAZ-a i MUP-a o tome ne može više biti spora.

U posljednjih deset godina, selidbom antifašizma u okrilje civilnog društva,³ primjetno je splašnjavanje antifašističkih političkih odgovora na rast ekstremne desnice. Čitaoci sa duljim političkim stažem sjetit će se nekadašnjih antifašističkih protuprosvjeda prilikom održavanja misa zadušnica za Antu Pavelića u Bazilici Srca Isusovog u Zagrebu, koji su u međuvremenu obustavljeni. Zamjetno je i da nominalno antifašističke organizacije nisu organizirale protuprosvjede ni »šatorašima« u Savskoj, niti kasnije Hodu za život ili »klečavcima« na gradskim trgovima. I kada se ti protuprosvjedi događaju, oni dolaze iz nekih drugih redova, u pravilu ženskih i/ili feminističkih organizacija.

Što i čemu antifašizma?

Proliferacija građanskog antifašizma od prije deset godina, pored političke impotentnosti, ostavila je u nasljeđe i spoznajnu sljepoću. Mantrajući o dječačkim reminiscencijama Umberta Ecoa (Eco 2010), etičkim vrijednostima demokratskog društva (Pusić 2014) ili tome kako su partizani stvorili Hrvatsku u sadašnjim granicama, potpuno je izgubljena iz vida klasna i historijska dimenzija fašizma. U građanskim, soft-nacionalističkim i pristojnity okvirima, fašizam je sveden na historijski eksces, maltene laprdanje pijanog tetka za obiteljskim ručkom. Antifašizam, dabome, onda i nije mogao biti ništa drugo nego ušutkivanje i ispraćanje ekscesnog lika zarad mira za trpezarijskim stolom.

U zaključku teksta o građanskom antifašizmu, prije gotovo sedam godina, zapisao sam:

Drugim riječima, program nudi viziju „pristojnog građanskog društva”, kantovskog svjetskog mira u vanjskoj, i fetišiziranog socijalnog dijaloga u unutarnjoj politici. Srednjoklasna je to utopija u kojoj nema potrebe da se ljudi bave politikom jer u njoj ne postoje krize i kontradikcije koje se ne mogu riješiti izlaskom na izbore svake četiri godine ili ponekim otvorenim pismom i podneskom pučkom pravobraniteljstvu. Svatko u toj utopiji zna svoje mjesto i svatko zna i radi svoj posao, a „narodni front” tek je platforma čije se političko djelovanje svodi na supotpisivanje apelâ institucijama. Kakve takav antifašizam ima veze s borbom za jednakost, odnosno sa ženskim i radničkim borbama čija se aktivnost u Hrvatskoj ne može poreći – točno nikakve. Upravo zato „antifašističke vrijednosti” ovog programa nemaju veze s antifašizmom, jer neprepoznavajući činjenicu da fašističke tendencije postoje sa svrhom radikalne rekonsolidacije klasne podjele društva, njegovi autori ne prepoznaju ni da antifašizam mora zahtijevati egalitarni društveni projekt, ili ga neće biti. (Matić 2018)

I dalje sam stava da, ako želimo imati antifašizam, on ne može biti ni etička apelacija, ni frazerstvo ni komemorativna praksa. Kad je nastao, historijski antifašizam nastao je kao politička strategija narodnog fronta okupljenog oko politički organizirane radničke klase. Nije drugačije ni mogao nastati, kad je već historijski fašizam nastao kao politička strategija konsolidacije društvene moći vladajućih klasa nakon Prvog svjetskog rata i globalne ekonomske krize dvadesetih. Historijski antifašizam u jugoslavenskom kontekstu odvijao se pod egidom emancipacije pa se tako i nazivao – naime, narodnooslobodilačka borba.

U potrazi za pojmom i praksom antifašizma u našem vremenu, ako želimo nadići festivalske, komemorativne i frazerske dimenzije, onda moramo samorazumljivosti postaviti u pitanje. To znači da moramo diskutirati o prijetnjama s kojima je naše društvo suočeno, o emancipaciji koju želimo postići i strategijama kojima je želimo postići. Takva diskusija ne može biti – kao što nikada i nije mogla – zatvorena u uske krugove. Ona mora težiti izaći iz uskih okvira u koje je antifašizam stiješnjen i širiti se u sve one zajednice koje se moraju pobuniti da bi se društvo emancipiralo.

Napomena čitalaštvu: skribomatić je nezavisna publikacija bez distribucijskih kanala. Ako vas je tekst potaknuo na razmišljanje – bez obzira slagali se ili ne – i mislite da je vrijedan čitanja drugima, proslijedite ga. Želite li svoje dojmove podijeliti s autorom, pišite na skribomatic@pm.me

Reference