Bolje biti pijan nego star

Na današnji dan prije 90 godina, antifašistički nastrojeni studenti Univerziteta u Beogradu branili su autonomiju od režimskih snaga i profašističke studentske organizacije ORNAS. U okršaju koji je izbio kod Medicinskog fakulteta, ubodima noćem u leđa dok je branio druga, ubijen je student prava, dvadesetpetogodišnji Žarko Marinović. Nekih 170 kilometara zapadnije, u Gundincima, rodila se moja baka Manda Markusi (rođena Kokanović). Od nje ću početkom devedesetih čuti jednu od prvih psovki u svom životu: »Jebo ga Hitler!«

Generacija tihih heroja

Da je samo moja baka, ovaj tekst bio bi neprimjeren. Međutim, prije negoli je bila moja baka, ona je bila puno više. Još sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, prvo u Šamcu pa onda u Županji, moja baka je bila učiteljica prvo u razrednoj pa potom u predmetnoj nastavi. Predavala je isprva sve i sva, jer takvi su bili uvjeti i nestašica kadrova potrebnih za ogroman cilj opismenjavanja Jugoslavije. Kad su se stvari malo razvile, prešla je u predmetnu nastavu gdje je predavala povijest i zemljopis.

Paralelno s radom u školi, bila je jedna od ljudi koji su vodili županjski izviđački odred. A s tim odredom, jedna među onima koji su nenaseljeni i zapušteni Obonjan pretvorili u magični Otok mladosti. Krajem osamdesetih, u izviđačkim šatorima i ja ću provesti prvo ljetovanje ili dva. Radni vijek završila je kao direktorica Osnovne škole Moša Pijade. Nešto kasnije, u istu školu koja je u međuvremenu preimenovana po Ivanu Kozarcu, poći ću prvo ja pa zatim i moja mlađa braća.

Igrom slučaja, za sutra navečer najavljena je epizoda podcasta Agelast s historičarkom Sanjom Petrović Todosijević na temu masovnog opismenjavanja u Jugoslaviji, koje je počelo par godina prije negoli je baka ušla u učionicu. Tada je, kažu u najavi, svaka treća majka prvoškolca bila nepismena. Tri i pol desetljeća kasnije, kad je baka otišla u penziju, nepismenosti u Jugoslaviji više nije bilo -- i to ne zato što više nije bilo Jugoslavije.

Dosezi bakine generacije danas su zaboravljeni. To je, naprosto, generacija koja je cijeli radni vijek dala jednoj državi koja više ne postoji i društvu koje je odonda izmijenjeno iz temelja. A postigli su mnogo. Doveli su učitelja i doktora tamo gdje ranije ni popovi nisu zalazili. Izgradili su ceste i pruge, škole i bolnice, domove kulture i tvornice. Bili su dosad posljednja generacija koja je jednoznačno bila posvećena progresu i modernizaciji. Danas se na njihovim postignućima nataložila metaforička prašina, isto kao i na bakinim nagradama i odlikovanjima.

Lako je kad imaš od koga učiti

Ono što je meni uvijek bilo fascinantno kod moje bake je da ona od te posvećenosti progresu nikad nije odustala. Dok ja prtljam po serveru i objavljujem ovo, ona vjerojatno odgovara na rođendanske čestitke na facebooku, ljubičastom (Viber) ili zelenom (WhatsApp). Na kraju, ne moram se brinuti, i ovu će čestitku pročitati na svom laptopu. U devedeset i prvoj godini života. Malo li je.

Razmišljam proteklih dana o nas sedmero koji smo joj direktni potomci -- moji majka i ujak te nas petero unučinja. Koliko god da smo različiti, svi imamo svoje strasti, svoja profesionalna ostvarenja i neke crve u dupetu koji nas gone na sve četir strane, prema novim znanjima, novim iskustvima i novim projektima. Svi smo se namijenjali konteksta u životima i svi smo se uspjeli snaći. Možda bi se moglo reći da smo to od nekoga naslijedili. Ja ću radije reći da smo od nekoga naučili.

Kad hoću nekome opisati koliko je moja baka sjajna i napredna, obično pričam o periodu prije nekih petnaest-dvadeset godina kad nisam jeo meso. Igrom slučaja, to je bio i period opće internetizacije i fejzbukizacije, kojem se baka zdušno pridružila. Uglavnom, budući da je Šokcima vegetarijanstvo otprilike kad se meso ne peče na masti nego na ulju, a da se kod nje uvijek išlo na ručak, da bih ja imao što jesti ona je krenula učiti recepte. Da je to stalo na tome da je mijesila sejtan, već bi bilo mnogo. Ali jok! Dođem na nedjeljni ručak. Moji dobiju juhu, pohanu piletinu i zelenu salatu. A meni sedam jela pa šta ne pojedem nek si ponesem jer je našla na internetu baš dobre recepte pa se nije mogla odlučiti koji će i onda je sve nakuhala. Tako su u našu ishranu ušle kvinoje, bulguri i kojekakve druge egzotične namirnice i recepti.

Malo sam slagao na početku...

Rekao sam da neću pisati autobiografsku prozu, ali moram. Sjećam se kako sam uživao kad bi mi prinijela kuhinjsku stolicu sudoperu i dala da perem suđe. Ne sjećam se kako smo čistili višnje za spremanje u zaleđivač ali imam sliku. No sjećam se dobro kako smo klali i trančirali piliće. Možda mi je danas kuhinja omiljeno mjesto u stanu zato što mi je u kuhinji pričala o povijesti, zemljopisu i grčkoj mitologiji.

Sjećam se i kako me je tješila dok smo bili u Zagorju u izbjeglištvu kad bih se noću budio u plaču i zapitkivao kad će otvoriti autoput da se vratimo kući. Sjećam se i kad sam se poskliznuo pa se strmopizdio iz Strmca u Požarkovec, a ona za mnom.

Sjećam se i kako sam kupovao cigarete u Osijeku da ne bi prodavačica iz trafike u Županji digla telefon da upita »teta Mando, a otkad Vaš Luka puši?« Sjećam se kako me je, kad sam konačno diplomirao, podbola da sam studirao »88 mjeseci za druga Tita«, ali i kako mi je kitila indeks kad bih položio teške ispite.

Kad sam bio najnemogućiji i politički posvađan sa cijelim svijetom, s njom sam mogao pričati. Ali, na čemu sam najzahvalniji, je da to mogu i danas. Eno, baš je neki dan čitala nešto o ratu u Iranu pa me zvala da izbistrimo svjetsku politiku.

Najdraža pjesma i životni moto moje bake otkako je ušla u godine kad obično svijet pobolijeva i umire je da »bolje biti pijan nego star«. Povodom okruglog devedesetog rođendana, želim joj poručiti da ljudi postaju stari kad ih vrijeme pregazi, kad zastare. Nju nije. Što ne znači da se ne smije opiti -- postigla je u životu, zaslužila je da se i opusti. Tko zna, možda nas danas privari piće pa zapjevamo u restoranu i zaradimo šup kartu. Obiteljska nam je crta da lijepo pjevamo, ali nas je teško slušat.