skribomatić (Postovi o sa omladine strane)

Bolje biti pijan nego star

luka matić — Fri, 03 Apr 2026 22:26:47 GMT

Na današnji dan prije 90 godina, antifašistički nastrojeni studenti Univerziteta u Beogradu branili su autonomiju od režimskih snaga i profašističke studentske organizacije ORNAS. U okršaju koji je izbio kod Medicinskog fakulteta, ubodima noćem u leđa dok je branio druga, ubijen je student prava, dvadesetpetogodišnji Žarko Marinović. Nekih 170 kilometara zapadnije, u Gundincima, rodila se moja baka Manda Markusi (rođena Kokanović). Od nje ću početkom devedesetih čuti jednu od prvih psovki u svom životu: »Jebo ga Hitler!«

Generacija tihih heroja

Da je samo moja baka, ovaj tekst bio bi neprimjeren. Međutim, prije negoli je bila moja baka, ona je bila puno više. Još sredinom pedesetih godina prošlog stoljeća, prvo u Šamcu pa onda u Županji, moja baka je bila učiteljica prvo u razrednoj pa potom u predmetnoj nastavi. Predavala je isprva sve i sva, jer takvi su bili uvjeti i nestašica kadrova potrebnih za ogroman cilj opismenjavanja Jugoslavije. Kad su se stvari malo razvile, prešla je u predmetnu nastavu gdje je predavala povijest i zemljopis.

Paralelno s radom u školi, bila je jedna od ljudi koji su vodili županjski izviđački odred. A s tim odredom, jedna među onima koji su nenaseljeni i zapušteni Obonjan pretvorili u magični Otok mladosti. Krajem osamdesetih, u izviđačkim šatorima i ja ću provesti prvo ljetovanje ili dva. Radni vijek završila je kao direktorica Osnovne škole Moša Pijade. Nešto kasnije, u istu školu koja je u međuvremenu preimenovana po Ivanu Kozarcu, poći ću prvo ja pa zatim i moja mlađa braća.

Igrom slučaja, za sutra navečer najavljena je epizoda podcasta Agelast s historičarkom Sanjom Petrović Todosijević na temu masovnog opismenjavanja u Jugoslaviji, koje je počelo par godina prije negoli je baka ušla u učionicu. Tada je, kažu u najavi, svaka treća majka prvoškolca bila nepismena. Tri i pol desetljeća kasnije, kad je baka otišla u penziju, nepismenosti u Jugoslaviji više nije bilo -- i to ne zato što više nije bilo Jugoslavije.

Dosezi bakine generacije danas su zaboravljeni. To je, naprosto, generacija koja je cijeli radni vijek dala jednoj državi koja više ne postoji i društvu koje je odonda izmijenjeno iz temelja. A postigli su mnogo. Doveli su učitelja i doktora tamo gdje ranije ni popovi nisu zalazili. Izgradili su ceste i pruge, škole i bolnice, domove kulture i tvornice. Bili su dosad posljednja generacija koja je jednoznačno bila posvećena progresu i modernizaciji. Danas se na njihovim postignućima nataložila metaforička prašina, isto kao i na bakinim nagradama i odlikovanjima.

Lako je kad imaš od koga učiti

Ono što je meni uvijek bilo fascinantno kod moje bake je da ona od te posvećenosti progresu nikad nije odustala. Dok ja prtljam po serveru i objavljujem ovo, ona vjerojatno odgovara na rođendanske čestitke na facebooku, ljubičastom (Viber) ili zelenom (WhatsApp). Na kraju, ne moram se brinuti, i ovu će čestitku pročitati na svom laptopu. U devedeset i prvoj godini života. Malo li je.

Razmišljam proteklih dana o nas sedmero koji smo joj direktni potomci -- moji majka i ujak te nas petero unučinja. Koliko god da smo različiti, svi imamo svoje strasti, svoja profesionalna ostvarenja i neke crve u dupetu koji nas gone na sve četir strane, prema novim znanjima, novim iskustvima i novim projektima. Svi smo se namijenjali konteksta u životima i svi smo se uspjeli snaći. Možda bi se moglo reći da smo to od nekoga naslijedili. Ja ću radije reći da smo od nekoga naučili.

Kad hoću nekome opisati koliko je moja baka sjajna i napredna, obično pričam o periodu prije nekih petnaest-dvadeset godina kad nisam jeo meso. Igrom slučaja, to je bio i period opće internetizacije i fejzbukizacije, kojem se baka zdušno pridružila. Uglavnom, budući da je Šokcima vegetarijanstvo otprilike kad se meso ne peče na masti nego na ulju, a da se kod nje uvijek išlo na ručak, da bih ja imao što jesti ona je krenula učiti recepte. Da je to stalo na tome da je mijesila sejtan, već bi bilo mnogo. Ali jok! Dođem na nedjeljni ručak. Moji dobiju juhu, pohanu piletinu i zelenu salatu. A meni sedam jela pa šta ne pojedem nek si ponesem jer je našla na internetu baš dobre recepte pa se nije mogla odlučiti koji će i onda je sve nakuhala. Tako su u našu ishranu ušle kvinoje, bulguri i kojekakve druge egzotične namirnice i recepti.

Malo sam slagao na početku...

Rekao sam da neću pisati autobiografsku prozu, ali moram. Sjećam se kako sam uživao kad bi mi prinijela kuhinjsku stolicu sudoperu i dala da perem suđe. Ne sjećam se kako smo čistili višnje za spremanje u zaleđivač ali imam sliku. No sjećam se dobro kako smo klali i trančirali piliće. Možda mi je danas kuhinja omiljeno mjesto u stanu zato što mi je u kuhinji pričala o povijesti, zemljopisu i grčkoj mitologiji.

Sjećam se i kako me je tješila dok smo bili u Zagorju u izbjeglištvu kad bih se noću budio u plaču i zapitkivao kad će otvoriti autoput da se vratimo kući. Sjećam se i kad sam se poskliznuo pa se strmopizdio iz Strmca u Požarkovec, a ona za mnom.

Sjećam se i kako sam kupovao cigarete u Osijeku da ne bi prodavačica iz trafike u Županji digla telefon da upita »teta Mando, a otkad Vaš Luka puši?« Sjećam se kako me je, kad sam konačno diplomirao, podbola da sam studirao »88 mjeseci za druga Tita«, ali i kako mi je kitila indeks kad bih položio teške ispite.

Kad sam bio najnemogućiji i politički posvađan sa cijelim svijetom, s njom sam mogao pričati. Ali, na čemu sam najzahvalniji, je da to mogu i danas. Eno, baš je neki dan čitala nešto o ratu u Iranu pa me zvala da izbistrimo svjetsku politiku.

Najdraža pjesma i životni moto moje bake otkako je ušla u godine kad obično svijet pobolijeva i umire je da »bolje biti pijan nego star«. Povodom okruglog devedesetog rođendana, želim joj poručiti da ljudi postaju stari kad ih vrijeme pregazi, kad zastare. Nju nije. Što ne znači da se ne smije opiti -- postigla je u životu, zaslužila je da se i opusti. Tko zna, možda nas danas privari piće pa zapjevamo u restoranu i zaradimo šup kartu. Obiteljska nam je crta da lijepo pjevamo, ali nas je teško slušat.

Markovinina građanska kontrarevolucija

luka matić — Sat, 19 Apr 2025 07:08:32 GMT

U posljednjem u nizu svojih komentara krize u Srbiji, Dragan Markovina ispravno detektira da je režim prešao u fazu kontrarevolucije. Međutim, ono što ne vidi činjenica je da režimska kontrarevolucija nije jedina. Pored nje postoji i građanska antidemokratska kontrarevolucija, čiji Markovina bira biti glas u hrvatskim opozicionim medijima.

Kada su prije pet mjeseci studenti u Srbiji iznijeli svoja originalna četiri zahtjeva¹ uz poruku da ne žele promjenu garniture na vlasti, nego promjenu sistema funkcioniranja države to je mnogima – uključujući i potpisnika ovog teksta – izgledalo kao vrlo pametan način za postizanje smjene vlasti bez da studentski pokret itko može optužiti za petljanje u dnevnu politiku. Bilo bi nepošteno da ne priznam da je napisati 1. januara da »ovaj pokret ne govori o promjeni vlasti, nego o promjeni paradigme«, što više da tu promjenu paradigme »iz dana u dan prakticira« bilo vrlo optimistično i utemeljeno u vrlo malom broju primjera transformativnih i transformacijskih, da ne kažem revolucionarnih, praksi. Međutim, studenti su u narednim mjesecima uistinu dokazali da njihova akcija ima stvarni društveno-transformativni potencijal.

U neku ruku, studenti su već pobijedili. Ne Vučića, niti SNS, niti koju god drugu babarogu se hoće crtati na poster kao pra-neprijatelja pristojne, prosvijećene i dobronamjerne građanske Srbije. Studenti su pobijedili otuđenje, samoću, beznadežnost, nemoć, bezidejnost i učmalost. Njihov visoki cilj pratile su inovativne metode. Da su babaroge problem, davno bi ih liberalna opozicija uspjela izazvati umjesto da tavori u svojih 3-10% na parlamentarnim izborima. Međutim prođe – kao u pjesmi Zabranjenog pušenja – trinaest Bajrama naprednjačke vlasti, ali opozicija nikako pa nikako.

Eto, međutim, sad opozicije i njezinih malobrojnih podržavatelja da predlože da se društvena kriza u Srbiji riješi tako što će se formirati prelazna vlada. S kojim mandatom? S mandatom, kažu iz različitih opozicijskih grupa, da omogući izbore na kojima će opozicija imati šansu. Tu u igru ulazi Markovinin komentar objavljen na Telegramu i prilika da raspravljamo o konceptima i idejama (što je razlog zašto objavljujem ovaj blog) umjesto razbacivanja jeftinim političkim analizama i jetkim humorom.

Najprije – iako to prije ide uredništvo Telegrama nego njihovog komentatora – postaviti podnaslov koji glasi »Beogradski studenti trebaju se okaniti naivnih tlapnji o direktnoj demokraciji i prihvatiti plan rušenja vlasti« otkriva fundamentalno nerazumijevanje onoga što se u Srbiji događa posljednjih pet mjeseci.

Kolika je dubina tog nerazumijevanja, vidjet ćemo analizom dvaju pasusa iz samog teksta u kojima Markovina komentira nevoljkost studenata beogradskog univerziteta da podrže ideju prelazne vlade kako je zamišlja parlamentarna opozicija i njezini civilnodruštveni partneri:

Na beogradskom sveučilištu se to još nije dogodilo, ponajprije zbog raznih utopijskih ideja o narodnim zborovima, direktnoj demokraciji, prevladanosti liberalne demokracije i slično.

Sve su to naivne tlapnje koje ne dijele profesori tog sveučilišta i koje ni na koji način ne mogu pritisnuti Vučića. Da ga najviše žulja upravo ideja prijelazne vlade, potvrdio je i spomenutim hapšenjem Dejana Ilića zbog davne izjave da je takva vlada jedino rješenje ako ne želimo gledati ozbiljno nasilje.

Prije svega, treba moći i znati razlikovati između ideja i praksi. Naime, studentski plenumi, narodni zborovi i druge »naivne tlapnje« nisu utopijske ideje nego transformativne prakse. Nisu ideje, naprosto zato što se u praksi odvijaju i realiziraju te proizvode konkretne promjene u stvarnosti – društvenoj, političkoj i ekonomskoj. Plenumi su od početka ove krize temeljna organizacijska jedinica studentskog pokreta, izvor njegovog legitimiteta i osigurač njegove održivosti. Zahvaljujući plenumima, odluke u studentskom pokretu ne donose nikakvi vođe (izabrani, prepoznati ili nametnuti) nego kolektiv. Također, plenumske prakse i inzistiranja na ideološkom minimumu kao platformi okupljanja sačuvala su studentski pokret od ozbiljnih unutarnjih cjepanja, kakva ne bi bilo moguće izbjeći da su studenti pribjegli poznatim i višestruko viđenim praksama strančarenja unutar svojih redova.

Ključni transformativni događaj ovog društvenog pokreta ipak nisu studentske blokade fakulteta nego izlazak extra muros universitatis i, recimo to tako, forumizacija javnog prostora. Studentska pobuna unutar univerzitetskih zidova – mogli smo vidjeti na primjeru studentskih blokada u Hrvatskoj 2009. godine – može proizvesti novu generaciju društvenih mislilaca i, u nedostatku suvremenijeg izraza, društveno-političkih radnika pa čak i organizacija.² Međutim, tek izlazak na ulice i trgove, u javne prostore koji nisu zaštićeni univerzitetskom autonomijom, ima potencijal za neposredni društveni utjecaj.

Taj neposredni društveni utjecaj studenti su realizirali društvenim aktiviranjem otuđenih, atomiziranih, obeznađenih i zaboravljenih stanovnika Srbije. Šetajući se između gradova, studenti su povezivali ljude na način na koji ih nije povezivao nitko nakon partizanske vojske. Nemalo puta, gledajući studentske kolone kroz Srbiju i dočeke koje im je narod priređivao, sjetio sam se stihova Naše pjesme Ivana Gorana Kovačića:

A kad rujno jutro grane

Iznad naših tihih sela,

Gosti narod partizane

Jelom svojih skromnih zdjela.

Narodni zborovi nisu ništa drugo doli način da se protestne aktivnosti održe u javnom prostoru bez da je nužno da u njima direktno učestvuju studenti kao organizatori ili predvodnici. Pozivom da se samoorganizira u zborove, studenti su narod pozvali da vrati svoju autonomiju, nasuprot heteronomiji koju mu nude bilo vlast bilo opozicija. Vlast razvozeći ih kao statiste na političke skupove diljem zemlje, opozicija imperativno tražeći da se za njih glasa jer su bolji, pošteniji i napredniji od vlasti. Zato nije čudno da ni vlast ni opozicija na te oblike samoorganiziranja ne gledaju sa blagonaklonošću. Naprosto, samoorganizacijom po različitim horizontalama i vertikalama, narod preuzima političku moć i mijenja paradigmu svoje uloge iz pasivnosti biračkog tijela u aktivnost nosioca izvornog suvereniteta. Odjednom, narod samoorganiziran u zborove u svojim mjesnim zajednicama diskutira o problemima s kojima se susreće, zamišlja i predlaže njihova rješenja.

Plenumi i blokade na univerzitetima, zborovi u mjesnim zajednicama, protesti svuda po zemlji – i sad je potpuno nebitno što je riječ o Srbiji, jučer je bilo na nekom drugom mjestu, sutra će biti na trećem – dovode u pitanje hegemoni politički okvir koji je na snazi već tri i pol decenije. Monopol klase profesionalnih političara na politiku je dokinut. Demokracija je, to znamo, stvar procesa a ne ishoda. Tehnokracija, znamo i to, stvar je ishoda, a ne procesa. Nepredvidivošću ishoda, time što ne znamo što će biti sutra i kako će završiti glasanje o nekom pitanju grade se društva. Demokratsko samoorganiziranje i odlučivanje omogućuje nam da umjesto vječnog vraćanja istog imamo pravu budućnost – takvu koja jest neizvjesna, ali se u njoj imamo čemu nadati. Zato je sasvim logično da oni koji su politiku oduzeli profesionalnim političarima jedne stranke, istu ne predaju u ruke profesionalnim političarima druge stranke. Refleks dijela humanističke inteligencije – uključujući Markovinu – da takvu borbu omalovažava nije ništa drugo doli izdaja njezine društvene misije.

Napomena čitalaštvu: skribomatić je nezavisna publikacija bez distribucijskih kanala. Ako vas je tekst potaknuo na razmišljanje – bez obzira slagali se ili ne – i mislite da je vrijedan čitanja drugima, proslijedite ga. Želite li svoje dojmove podijeliti s autorom, pišite na skribomatic@pm.me

Podsjetimo se, studenti su tada zahtijevali: (i) objavu kompletne dokumentacije u vezi sa rekonstrukcijom novosadske Železničke stanice; (ii) odbacivanje optužbi protiv privedenih na protestima; (iii) sankcioniranje napadača na studente; (iv) povećanje budžetskih izdvajanja za materijalne troškove visokog obrazovanja. ↩
Na tu temu i dalje smatram neprevaziđenim članak Paula Stubbsa o trima valovima aktivizma u Hrvatskoj. Taj članak, sad već trinaest godina star, postaje zanimljivije čitati u retrospektivi nakon svakih od posljednjih dvaju lokalnih izbora u Zagrebu. Dostupan je na ovom linku. ↩

The Future Is Unwritten

luka matić — Sun, 26 Jan 2025 15:26:08 GMT

Kada je Napoleon ujahao u Jenu, Hegel je navodno rekao: »Vidio sam svjetski duh na konju!« Budući da nisu Hegel, ni naši ni svjetski mediji ne vide ništa kad pogledaju zakrčene ulice, blokirane raskrsnice i fakultete pod kontrolom studenata u brojnim gradovima Srbije. Iako masovni pokret traje već dva mjeseca, iako ga nosi agenda srodna proklamiranim vrednotama tzv. zapadnih demokracija, iako je zemlju u petak paralizirao poziv na građansku neposlušnost i na radnim mjestima (tzv. generalni štrajk), iako je režim pred kolapsom — o tome zapadni mediji ne izvještavaju. Za razliku od prosvjeda s fokusom na zaoštravanje odnosa s Rusijom, masovni pokret u Srbiji ne može se iskoristiti za vanjskopolitičke svrhe ni EU ni SAD-a. Međutim, inzistiranjem na demokratizaciji i obračunu sa sistemskom korupcijom, lako bi mogao dovesti u pitanje političke sponzore srbijanskog postsocijalističkog režima.

Post Vučić, quid?

Kako će izgledati Srbija nakon što završi ovaj pokret, ne znamo i ne možemo znati. Pišući u Porijeklu porodice, privatnog vlasništva i države o tome kako će izgledati odnosi među spolovima nakon »uklanjanja kapitalističke proizvodnje« Friedrich Engels piše:

A šta će novo doći? To će se rešiti kad poraste novo pokolenje: pokolenje muškaraca koji nikad u svom životu nisu došli u priliku da podavanje žena kupuju novcem ili drugim sredstvom socijalne moći, i pokolenje žena koje nikad nisu došle u priliku da se podaju muškarcu iz bilo kakvih drugih obzira osim istinske ljubavi, niti da ljubljenom uskrate podavanje iz straha od ekonomskih posledica. (Karl Marx, Friedrich Engels, Dela, tom 33, p. 69)

Nešto kraće i jezgrovitije istu poruku šalje i GTR-ov mural Joea Strummera na Studentskom trgu: »The future is unwritten«.

Dok je Zapad u nizu kriza — ratovi u Ukrajini i Palestini, povratak Trumpa na vlast u SAD-u, nadolazeći izbori u SR Njemačkoj — razumljivo je da mu ne odgovara žarište grassroots pokreta, na granici sa četirima postsocijalističkim članicama EU. Pritom, masovni pokret u Srbiji takav je da se na njega ne može utjecati ni izravno ni neizravno jer je širok, decentraliziran i radikalno demokratski pokret. Pritom je dosad dokazao da je izrazito otporan na vanjske utjecaje.

U zaključku svoje knjige o Aristotelu Zoran Dimić aristotelovskoj kritici podvrgava koncept stabilokracije, odnosno tendencije »velikih političkih sila da u malim zemljama, prema kojima se odnose kao prema kolonijama, instaliraju direktno ili indirektno vazalske političke režime« kojima toleriraju nedemokratičnost i autoritarnost jer se »demokratske vrednosti podređuju [...] zahtevu za stabilnošću određenih zemalja.« (Dimić, Političke životinje i zveri, p. 152, 153) Kroz tu optiku, izjavi Trumpovog čovjeka za Balkan Richarda Grenella (arhivirano ovdje) nedostaje samo slogan »mir, stabilnost, Vučić«. Potonje, dakle mir i stabilnost, predsjednik Republike Srbije i drugi govornici višestruko su naglašavali na kontramitingu u Jagodini 24. 1. 2025. godine.

Pozitivna neizvjesnost

Nasuprot miru i stabilnosti, masovni pokret u Srbiji utjelovljuje bitno obilježje demokracije o kojem također piše Dimić — neizvjesnost koja proizlazi iz nestabilnosti:

Politička koncepcija koja ima za cilj da navodno uspostavi jedinstvo i stabilnost, zapravo zanemaruje bitnu promenu koja se desila sa neolitom. Sa neolitskom revolucijom je čovek prestao da se plaši nestabilnosti upravo zbog toga što je počeo da je kontroliše. (Dimić, Političke životinje i zveri, p. 151)

U čemu se ta neizvjesnost očituje? Primarno u suspenziji statusa quo ili, drugim riječima, u vanrednom stanju. Vratimo li se četvrt vijeka unatrag, na petooktobarski prevrat i njegove odjeke, treba se prisjetiti melodičnog naslova knjige beogradskog sociologa Aleksandra Molnara Sunce mita i dugačka senka Karla Šmita. Molnar je kritizirao bivšeg premijera Zorana Đinđića zbog suspenzije ustavnog poretka podsjećajući na ocjenu kontroverznog njemačkog pravnog teoretičara Carla Schimtta da je »suveren onaj tko ima moć proglašenja vanrednog stanja«. Njegova kritika ide niz liniju da je, unatoč proklamiranju liberalno-demokratskih političkih reformi Đinđić, zarad političke pragme, bio sklon suspenziji ustavnih procedura i pragmatičnim rješenjima koja su izlazila iz svih proceduralnih okvira. Isto je činio i u oblasti ekonomije, a ta praksa nije završila njegovim ubojstvom. Kako je pokazao Matija Medenica u članku »Peti oktobar i učenik koji je prevazišao učitelja«, isti se modus operandi nastavio i nakon što je na vlast 2012. godine u Srbiji došla koalicija rebrandiranih radikala i opranih socijalista.

Jedan od prosvjednika sa skupa na Slaviji 22. decembra u mikrofon televizije N1, na pitanje što očekuje od ovog pokreta, odgovorio je jezgrovito: »Šesti oktobar.« Taj metonimijski datum odnosi se na lustraciju suradnika Miloševićevog režima iz devedesetih, a protokom vremena obuhvaća i suradnike režima koji je na vlasti od 2012. godine do danas. Međutim, reflektiramo li s obzirom na Molnarovu i Medeničinu kritiku, taj »Šesti oktobar« mora značiti, povrh lustracije, raskid s politikom koncentracije moći i političke samovolje.

Decentraliziranost, depersonaliziranost i kategorijalna strogost studentskih zahtjeva za uspostavom demokratskih procedura i odgovornošću institucija države vode upravo u tom smjeru. To uzrokuje pozitivnu neizvjesnost zato što zahtijeva apsolutnu transparentnost, odgovornost i smjenjivost političke vlasti koja je uspostavljena od Petog oktobra na ovamo na upravo suprotnim principima. Petooktobarski prevrat obranio je integritet rezultata izbornog procesa, u smislu da je osigurao da na dužnost dođe onaj koji je glasovima birača izabran. »Šestooktobarska revolucija«, ako će se dogoditi, uspostavit će direktnu vezu između demokratskog elektorata i demokratskih institucija.

Ni Istok, ni Zapad

Potonji imperativ izaziva sablazan u sjedištima vlasti, kako na Zapadu tako i u Moskvi. Radikalno demokratski zahtjevi vraćaju politiku na scenu javne rasprave sa koje je ta, demokratska, politika istjerana u korist ekonomskih interesa. Hoćemo li biti iskreni prema sebi, onaj democracy and freedom euroatlantskih institucija nije politički nego ekonomski. To se odnosi na uključivanje perifernih, da ne kažemo kolonijalnih, teritorija u lance vrijednosti (value chains) i lance nabave (supply chains) američke i njemačke ekonomije, nasuprot uključivanju u iste lance ruske i kineske ekonomije. Ako prihvaćamo democracy and freedom euroatlantskih tutora, onda ćemo se podčiniti njihovoj strategiji u »ekonomskom ratu« koji Zapad vodi protiv Istoka. Vrijedi, naravno, i obrat pa će tako suverenizam i tradicionalne vrijednosti u pravilu značiti potčinjavanje strategiji Istoka u istom »ekonomskom ratu«.

Pristanemo li bilo uz Istok bilo uz Zapad to znači da pristajemo na tertium non datur situaciju. A zašto bismo? Jer pristajanje na ovaj ili-ili u suštini je pristajanje na ne samo ekonomsko-političku, nego i na epistemičku kolonizaciju. Ovaj naš podunavski prostor milenijima oscilira između istoka i zapada. Na našem prostoru milenijima kontaktiraju carstva, komuniciraju kulture i spajaju se utjecaji. Drugim riječima, možda je davno propalo Rimsko carstvo, ali limes je ostao.

Zato je važna pozitivna neizvjesnost koju je iznjedrio studentski pokret. Ona ište da na vidjelo izađu pozadinske kombinacije koje vlasti imaju sa svojim stranim pokroviteljima. Te kombinacije, koje su u Novom Sadu 1. novembra ubile petnaestoro nasumičnih ljudi, iste su kombinacije koje su radnike Jure u Leskovcu dovele do toga da moraju štrajkati za osnovne higijenske uvjete na radnom mjestu. Iste su kombinacije koje su vijetnamske radnike držale zatočene u radnim logorima u Banatu. Iste su kombinacije koje će žrtvovati dolinu Jadra da bi njemačka industrija dobila svoj litij.

Implicitno, studentski pokret u Srbiji vodi prema ukidanju razdvajanja politike i ekonomije, u javnom forumu rastvara principe i mehanizme korupcije te gradi mostove preko dojučerašnjih animoziteta i nepoznavanja. Do prije koji mjesec bile su i nezamisliva scene od ponedjeljka, 20. januara, ujutro. One scene kada roditelji u dvorištima škola svojim tijelima i glasovima štite prosvjetne radnike koji su stupili u manjinski štrajk. Ili scene od subote, 25. januara, kada novosadski studenti i vojvođanski paori odigravaju dupli pas oko Žandarmerije i dovoze traktore u obranu univerzitetskog kampusa.

Budućnost, vlastoručno tvorena

Za razliku od ad hoc mobilizacije svih antimiloševićevskih snaga početkom oktobra 2000. godine, sada je u Srbiji na snazi organizacija. I to ne bilo kakva, nego samoorganizacija — stamena, pametna, decidirana, hrabra i nepokolebljiva. Ona koalicija koja je 2000. godine buknula pa se ugasila, sada je izgrađena odozdo, ima protokole, procedure i viziju bolje budućnosti. Studenti, seljaci, radnici, advokati, mali poduzetnici — u Srbiji je na ulicama narodni front i zahtijeva resetiranje sistema na fabrička podešavanja.

Zato su se uzbunili i Grenell i Zaharova, i Kremlj i Bijela kuća, i Berlin i Brisel. Zato šute i Politico i New York Times. Ovo više nije ono (tko se sjeća dijaloga iz Profesionalca). U Srbiji nisu, kao 2000. godine, na snazi dolari. Ovo nije ni Ukrajina, ni Gruzija, ni Slovačka, ni Rumunija. Ovo na ulicama Srbije je svoje, i svoju budućnost kani graditi. Zato je opasno i Istoku i Zapadu, i oligarhijama i plutokracijama. Demokracija sa ulica Srbije na putu je da dovede u pitanje temelje globalnog poretka, kategorijalne i analitičke aparate naših javnosti, ciljeve i vizije naših politika. Demokracija na ulicama Srbije opasna je jer je na limesu, na sjecištu puteva kojima se može širiti ideja novog svijeta. Ona je opasna jer više ne može biti pobijeđena: u posljednja dva mjeseca rodila se nova politička generacija, koja će graditi i sebi i nama pravedniju budućnost. Kako će ta budućnost izgledati? Vidjet ćemo kad je izgrade. Zasad znamo samo kakva neće biti. The future is unwritten.

Rađanje novog svijeta

luka matić — Wed, 01 Jan 2025 18:05:23 GMT

Petnaestominutna šutnja obilježila je i kalendarski ulazak u 2025. godinu. U jednom smislu, nova godina počela je i ranije – razvojem masovnog direktnodemokratskog studentskog pokreta na univerzitetima Srbije. U nekom drugom smislu, nova godina ne može početi dok se društvena energija koja se razvila iz odavanja pošte ubijenima ne razvije do svojih krajnjih granica. Koje su to granice, i u kojem odnosu s političkim i institucionalnim statusom quo će biti, ne možemo unaprijed znati. U prilog boljem razumijevanju onoga što se trenutno događa na ulicama i univerzitetima Srbije, htio bih u skici otvoriti tri teme vezane uz studentsko organiziranje i zahtjeve koje su uputili vlastima.

Extra muros universitatis

Univerzitet je odavna u krizi legitimiteta. Već dugo nema više ni i od ideje univerziteta kao formativne ideje evropskog moderniteta. Nema ni u od univerziteta kao formativne institucije humanističkog obrazovanja evropskog građanstva, nositeljske snage evropske modernizacije. To »odavna« ne traje ni blizu od stavljanja visokog obrazovanja u funkciju tržišta koje je dovršeno bolonjskom reformom unazad posljednjih 25 godina. Kriza legitimiteta evropskih univerziteta traje već stotinu godina, koliko traju i filozofske diskusije o tome kako se univerzitet može re-legitimizirati.

Posljednjih mjesec i nešto vidimo obrat – univerziteti su u Srbiji odjednom najvažnije društvene institucije. Kako? Zašto? Zato što se na njima dogodio back to the roots moment. U svojoj sjajnoj monografiji Rađanje ideje univerziteta Zoran Dimić podsjeća nas da su srednjovjekovni evropski univerziteti nastajali kao interesna udruženja studenata. Ne zbog uzvišenih ideala potrage za znanjem, nego zbog svakodnevnih izazova borbe s preskupim smještajem i hranom. Tako je i ovdje. Nisu studenti u Srbiji pošli u proteste jer su u kružocima raspravljali visoke ideje Lockea, de Tocquevillea ili, ako hoćete, Zorana Đinđića. Jok, oni su prvo izašli na ulicu da odaju poštu petnaestero ljudi koje je ubila država sistematskom korupcijom, e da bi ih pritom kojekakvi batinaši batinali i gazili kolima. Iz protesta protiv potonjega, rodile su se blokade. Time je bilo izgrađen bilo osvojen prostor slobodan i siguran za artikulaciju novih društvenih i političkih ideja. Na drugom mjestu Dimić podsjeća kako je Jürgen Habermas šezdesetih godina prošlog stoljeća pozivao na politizaciju nauke i demokratizaciju univerziteta jer je u tome vidio potencijal da se društvena relevantnost, rečeni legitimitet, univerziteta vrati na scenu.

Baš to se trenutno na univerzitetima Srbije događa – studenti su unijeli na univerzitet najvažnije društvene probleme i kolektivno odlučili o rješenjima koja za njih traže. Prekinuli su uobičajeni režim rada, reprodukciju radne snage, i autonomnom odlukom univerzitete pretvorili u laboratorije za izradu društvenih rješenja.

Error: It does not compute

Studentski zahtjevi za kaznenopravnim procesuiranjem odgovornih i objavljivanjem cjelokupne dokumentacije o rekonstrukciji Železničke stanice u Novom Sadu dovele su režim u Srbiji u ideološki, politički i psihološki bezizlaznu situaciju.

Naime, srbijanski režim – kao, uostalom, i hrvatski i bošnjački – funkcionira iz nacionalističke matrice koja je fundamentalno viktimološka i nekrofilna. Bez šire elaboracije, jedni žive od protjerivanja Srba iz Hrvatske i sa Kosova, drugi od razaranja Vukovara, treći od genocida u Srebrenici.

Poziciju žrtve koju bezobzirno konstruiraju za unutarnjepolitičku upotrebu, nacionalistički uzurpatori institucija koriste kako bi legitimizirali nasilje nad političkim neistomišljenicima i opozicijom te generalno političko i ekonomsko nasilje. Kako to izgleda, barem u Srbiji, moguće je vidjeti svakog dana u televizijskim gostovanjima Predsjednika Republike u lajv televizijskim programima i na društvenim mrežama.

I dok je u sferi spekulacije što bi se moglo vidjeti iz dokumenata o rekonstrukciji i koje bi kazeneno-pravne i političke reperkusije imalo po pojedince bliske vrhu vlasti, ako bi objavio dokumente i obračunao se s odgovornima za ubojstvo petnaestero civila u Novom Sadu, režim bi morao izaći iz uloge žrtve. To bi značilo preuzeti odgovornost, a posljedično i izložiti se preispitivanju vlastitog djelovanja.

Dok zadržava ulogu žrtve, režim može predstavljati sve što radi kao reakcije na ugrozu od unutarnjeg i vanjskog neprijatelja, bio taj hrvatska služba koja šalje studente-agente da rovare protiv Srbije ili Generalna skupština Ujedinjenih nacija koja Srbe proglašava genocidnim narodom. Matrica je, rekoh, ista. Pa zato kad treba opravdati trošenje ogromnih budžetskih sredstava za vojnu opremu, onda se evocira da ni Hrvatska ne bi bila žrtvom velikosrpske agresije da je 1991. godine bila članica NATO saveza ili da je imala preskupe francuske borbene avione.

Studenti su napustili ideološko-političku matricu koja je na našim prostorima dominantna u posljednjih 35 godina, dakle od raspada Jugoslavije, a realno i koju godinu ranije u nacionalističkim pripremama za razbijanje Jugoslavije. Zato režim ne zna kako da na njihove zahtjeve odgovori. Zato građani vjeruju da studentski pokret može donijeti supstancijalnu društvenu promjenu, kakvu je prethodni masovni pokret u Srbiji – onaj petookrotbarski – propustio jer unutar sebe nije imao konsenzus o društvenim promjenama koji je prevazilazio smjenu vlasti. Nasuprot tome, ovaj pokret ne govori o promjeni vlasti, nego o promjeni paradigme. I ne samo da o njoj govori, on je iz dana u dan prakticira.

Izgradnja nove društvenosti

Treća važna tema koju ovi protesti studenata otvaraju izgradnja je nove društvenosti. S jedne strane, u lajv prenosu na TikToku i instagramu pratimo rađanje nove političke generacije na platformi direktne demokracije i direktne akcije, s minimalnim programom izgradnje funkcionalne demokracije. S druge strane, vidimo kako ta generacija demokratizira svoje obrazovne ustanove, univerzitete i srednje škole, u punom smislu.

Prilično širok odaziv građana da na fakultete dostave hranu, pokrivače, jastuke i razne druge potrepštine pokazuje da i oni vide studentsku borbu kao nešto važno. U prvim danima blokade, kad se tek širila po fakultetima, poljoprivrednici su odigrali važnu ulogu preuzimajući na sebe dio pritiska represivnog sistema. Kako se razvojem blokada studenti sve više nalaze izloženi represiji, advokati se organiziraju za pružanje besplatne pravne pomoći.

Prvi rezultat ove ekspanzije socijalnih interakcija i taktičkih savezništava bio je veličanstveni skup na Slaviji, prema podacima Arhiva javnih skupova vjerojatno veći i od petooktobarskih demonstracija. Sinoćnji ispraćaj stare godine, bez obzira na broj okupljenih, nije izgledao ništa manje impresivno.

Iako su brojna strateška pitanja u vezi trenutnog studentskog pokreta ne samo neodgovorena nego i uopće neotvorena, neosporno je da je ovaj pokret, nadajmo se bespovratno, promijenio neke socijalne dinamike. Usamljeni, otuđeni, ustrašeni pojedinci – takoreći defaultni građani postjugoslavenskih država – dobili su preko noći snagu i nadu da učestvuju u nečemu što debelo nadilazi njihove živote. Tišina i stamenost studenata u odavanju pošte ubijenima izgurala je strah, taj najpouzdaniji mehanizam kontrole stanovništva, iz javnosti. Njihova odlučnost osnažila je oslabljene dajući im nadu. Malo li je!